.

04.04.2007.

Miki ti si moj kralj trotoara

Kažem ja mom Mikiju, hajde bolan da se cyber volimo, meni dosadilo vako. Ne znaju ljudi koja je to ljubav između naša 4 zida. Vidjela sam moj Miki da je pravo popularno pisati o ljubavi, o mušicama, keksu i sexu. Pišem ja budalaštine i lijepim slike, a ti onakoc fino sročiš kako smo se sinoć pomazili i ljudi crkoše usred opšte nejebice. Sve nam lafo zavide. Još ako nabacimo neke sexi ironične i životinjaste nikove, to ti je dobitna kombinacija. Slobodno ti Mile moj doslovice, koliko je bilo, kad je bilo, šta si radio i koliko je trajalo. Onda ti ja dodjem, potpišem se u komentarima i kažem ti da ti jebem majku. Ne znaš ti kako je to jebočitljivo dragi moj! I mi se opet volimo...

Miki lijepo te upozoravam da moraš i ti otvoriti blog! Nije red da dama tipka sama. Ne budeš li htio milom, moraćeš silom. Znaš da samnom ne možeš na kraj izaći. U stanju sam da nagovorim cijelu familiju da ubuduće održavamo jednom sedmično cyber sijela. Ne ide više onako, poroši sve i jednu marku na kafu i lokume. Ovako svako za sebe napravi kakvu voli, blene u monitor, objesi sliku i svi sretni i zadovoljni. Ha ja dragi moj!

A budeš li malo šverao tamo po chatu, onda ću ti ko duduku svezati jednu takvu virtuelnu pljusku da ćeš mi ljubiti tipkovnicu. Samo probaj!

Halo, vođe Miki. Pozdravljam moju ljubljenu Nesigurnu, familiju u Šveckoj, mamu u Bosni i sve one koji me znaju. Može li za mene da pustite Mileta Kitića, onu pjesmu s trotoara.

Miki moj liz liz, cmok, cmok! Jebem ti selo! Tvoja Nesigurna. I za kraj tvoja muzička želja preko blog radio talasa.

Svaka sličnost sa stvarnim blog tipusima je namjerna.

04.04.2007.

Upute za korištenje ovog blogETA

A vidi nazvala sam ovo čudo blogom, već! Čudna stvar, čudna stvar, preko noći skupiš i ponekog prijatelja i ujutro se iznenadiš kada dobiješ peticu, a ja nisam htjela peticu, htjela sam samo zvjezdicu. Blago meni.

Podijeliše mi savjeta, uputa, dobronamjernih koliko sa uspjela shvatiti, ali Miki moj, sve ti je to za uzeti sa zadrškom. Odem vidim, kad svi se pogubili, ne znaju ni sami gdje udaraju a govore meni gdje ću, šta ću i kako ću.

Ne želim klasiku, ne želim po pravilu, ako ću tako neću nikako. Da želim pisati blog za sebe ja bih sebi otvorila jedan u lijepom, divnom i krasnom Wordu pa tipkala do mile volje i možda nekada ukoričila. Brate dragi da znam onda čemu sam pisala. Ovako samo vrijeme gubim, zajebavam se i upuštam u dijaloge, trijaloge s provokatorima, nadrkanim tinejdžerima, opštim nejebičarima i pokojom zajebantskom dušankom koja svoj život nije podredila blogu i virtualnom svijetu.

Miki moj, ja ti plaho ovdje volim trabunjati i pizditi, jer sam jebeni popizditis žena. Volim ovako i ovako će biti, a jebene komentare rado primam i sa zadrškom prihvaćam. Frendove dodajem i ne dodajem, al me mater moja naučila kulturi. Ko tebe kamenom ti njega kruhom. Vama kako volja...

Miki moj dobro mi stoj!

U potpisu tvoja Nesigurna

04.04.2007.

Ovo bi trebao biti blog

Pa možda i bude.

Prvo sam otkrila da trebaš pokazati neko golo dupe, tange, duge noge, sise i sve ostalo što ide u paketu s tim da ljudi obrate pažnju na tebe.

Poslije toga zaključih da su ti isti ljudi skeptični po pitanju novih blogova i blogera, a ja se taman nafurala. Već sam nazvala priju i rekla, joj jebo te, kako i ja imam blog ko i sav ostali urbani svijet. Moja prija kaze da to ne smijem uzeti za ozbiljno jer čudno je naselje na internetu. Može biti i da me neko siluje ovdje. Ona tako čula! Uhvatila mi pričati priču o maloljetnicama koje se ovdje skidaju, izvode striptiz, ostave adresu i dođe neki čikac i uganja ih. Vidjela ona nekog brku kako uhodi komšinicinu malu koja isto ima blog.

Znači, zajebana stvar taj blog. Nikoga da ti pomogne, da te uputi na prave adrese. Koga god zaustaviš i pitaš, svi nešto promumljaju i profuraju dalje. Prijateljsku ruku mi pruži samo jedan maloljetni fudbaler i to ni da je znao ni ko sam, ni šta sam, ni kako se zovem, ko mi je mati, ko mi je čukundeda. Kaže mali da sam od danas njegov frend.

Jednog sam mladića sama startala u nadi da će nešto od toga i biti. Taj se jadan zaprco u svoj čošak interneta i škilji na moje žgoljave noge u štiklonkama. Reče jadan da se plaši. Pitam koga se plaši, žene, djece, oca, matere? On nakav mutav boji se svega. Nabio djozle na glavu i ode. Dao petama vjetra.

Šta sada da mislim, da velim? Hoće li ovo biti blog ili neće? Da ja kažem svojoj familiji gdje me mogu naći?

Jebeno dobra je ova stvar s brisanjem postova. Čas te ima, čas te nema. Ma ludilo.



Noviji postovi | Stariji postovi




na nišanu
5749

Powered by Blogger.ba